S početkom Domovinskog rata 1991. god. došlo je do rasformiranja antičkog postava (kao i cijelog muzeja) kako bi se eksponati zaštitili od ratnih razaranja. S krajem rata, vraćeni su prapovijesni i srednjovjekovni postav, a s antičkim postavom se odlučilo pričekati, jer se ukazala potreba za potpunom promjenom koncepcije. Pripremni radovi za novi postav antike započeli 2005. god. i uvelike su uznapredovali. Koncepcija novog postava bazirana je na principu tematskih cjelina, svaka obrađuje jedan aspekt života antičkog Zadra (Iader) i njemu gravitirajućeg područja južnog dijela Liburnije (sjeverna Dalmacija). Kronološki uzima se razdoblje od dolaska Rimljana krajem 1. st. prije Kr. pa do velike seobe naroda u 6. st. poslije Kr. Povijesno gradsko jezgro Zadra smješteno je na prirodnom poluotoku (dužine oko 750 m, prosječne širine oko 330 m) koji je na svom jugoistočnom kraju spojen s kopnom, a obilje vode i blaga klima bile su izrazite pogodnosti njegova naseljavanja. Pjesnik Marko Anej Lukan iz sredine 1. st. poslije Kr. govori o Jaderu koji se pruža spram Zefira, očevidno maestrala po kojem je grad oduvijek poznat ( Marcus Aennaeus Lucanus, De bello civili, Pharsalia, IV, 404:

Qua maris Adriaci longas ferit unda Salonas
et tepidum in molles Zephyros excurrit Iader ...

Arheološka istraživanja i nalazi na prostoru zadarskog poluotoka pokazuju da je Zadar stalno naseljen od 9. st. prije Kr., kada postaje jedno od najjačih središta Liburna. Pred kraj Republike naseljava se veći broj italskih doseljenika, koji su u doba Cezarova prokonzulata u Iliriku mogli biti organizirani u conventus civium Romanorum ili prethodeći municipium. Zadar postaje rimskom kolonijom u prvim godinama vladavine cara Augusta (parens coloniae), a po svom je osnivaču dobila atribut Iulia - colonia Iulia Iader. Tematski novi postav antičkog odjela predviđa uvodnu i sedam velikih tematskih cjelina s podcjelinama: GALERIJA:

Obrađuju se tematski prvi kontakti Jadera i Liburnije s rimskim svijetom. Položaj Jadera, koji je jedini od svih gradskih naselja Liburnije imao status kolonije. Romanizacija i urbanizacija liburnskih općinskih zajednica. Vojska.

Urbana tkiva Jadera i drugih liburnskih središta zasnovana su na istoj rimskoj matrici. Gradski perimetar zatvaraju monumentalne zidine s kulama, ulice su trasirane po ortogonalnom principu, na sjecištu glavnih ulica forumi su s trijemovima, kapitolijem i drugim prigradnjama, a vodoopskrba je rješavana cisternama i vodovodima. Primjenom načela rimskog urbanizma Zadar je bio podijeljen na pravilne gradske blokove (insulae) omeđene ortogonalnim rasterom ulica. One koje idu dužinom poluotoka nazivamo dekumanima, a poprečne kardima. Već prvi pogled na plan ili na zračni snimak današnjeg Zadra pokazuje da je on sačuvao antičku osnovnu strukturu do današnjih dana, da se na toj ideji grad izgrađivao ne samo u srednjem vijeku i u moderno doba, već da se na njoj temeljila i obnova nakon rušenja u II. svjetskom ratu. Planiranje grada vršilo se prilikom osnivanja kolonija u načelu zajedno s limitacijom agera. Po pravilu trebalo je da se sistem centurijacije podudara sa sistemom gradske mreže ulica i inzula. Grad je dao utvrditi osnivač kolonije August, a noviji nalaz ukazuje na to da je također oko 27. god. prije Kr. započela i gradnja foruma (30.-25. god. prije Kr.). Od druge monumentalne arhitekture ustanovljeni su gospodarski trg (emporium) uz luku, ostatci većih i manjih termalnih sklopova, ostatci stambene arhitekture.

Integracijom u rimski svijet u Liburniji je u cijelosti izmijenjena tisućugodišnja praksa pokapanja. Ukop tijela u zgrčenom položaju u škrinjama od posloženih kamenih ploča, zamjenjuju urne sa spaljenim ostatcima, a kamene humke (gomile) nadgrobni spomenici različitih veličina i vrsta. Uobičajene su funerarne aktivnosti uključivale obrede i pripreme za pogreb (funus), pogrebnu svečanost s procesijom (pompa) i uređenje groba s godišnjim ritualnim svetkovinama (floralia, parentalia). Rimske su se nekropole pružale s obiju strana cesta koje su iz grada vodile u zaleđe. Prostrani grobni areali dijelili su se na privatne grobne čestice i one u javnom vlasništvu. Na posljednjima su zakapani siromašniji članovi zajednice i pojedinci koji su svojim djelovanjem zadužili grad. Ukupno je u dosadašnjim istraživanjima otkriveno oko 2200 grobova. Grobove su krasili nadgrobni spomenici različitih veličina i vrsta. U prva dva stoljeća Carstva najčešće su stele, tzv. liburnski cipusi i nadgrobne are. Bogatije obitelji gradile su i veća grobna zdanja (mauzoleje), na čijim su pročeljima uzidani natpisi ili reljefi s portretima pokojnika. Od kraja 2. i u 3. st., kao logičan rezultat prevlasti inhumacije, sve se više upotrebljavaju i sarkofazi.

Umjetnost je raznorodna ljudska djelatnost u sferi materijalne kulture koja u sebi objedinjuje kreativnu i estetsku komponentu. Likovna umjetnost tradicionalno se dijeli na kiparstvo (skulpturu), graditeljstvo (arhitekturu), slikarstvo i umjetnički obrt. Svaki od tih rodova razvrstava se dalje na vrste. Rimska skulptura izrasla je na neprekinutoj tradiciji grčko-helenističke skulpture. Prema funkciji se dijeli na službenu (počasnu), nadgrobnu i kultnu. Središte zanimanja rimskog kiparstva jest portret. Najbrojnija skupina carskih statua otkrivena je još u 18. st. na forumu Enone (Aenona, Nin). Sadržavala je najmanje sedam statua, od kojih se danas u Muzeju čuvaju dvije (kip cara Augusta i kip cara Tiberija), a dvije su u predvorju glavne zgrade Sveučilišta u Zadru (dva akefalna kipa iz skupine ne mogu se identificirati; kip s plaštom prebačenim preko bokova najveći je u skupini i zacijelo prikazuje carsku osobu nakon smrti, a kip odjeven u togu na nogama nosi kožnatu obuću s križnim remenjem - calcei patricii). Najrašireniji, ali i najslabije sačuvani vid umjetnosti bilo je zidno slikarstvo i izrada štukatura i mozaika. U Jaderu su njihovi tragovi otkriveni na više mjesta, ali bez mogućnosti rekonstrukcije većih cjelina. U umjetnički se obrt razvrstavaju predmeti kojima je uporabna funkcija primarna, ali zbog likovnog oblikovanja imaju izraženu estetsku ili umjetničku vrijednost: nakit, brončani pribor, keramička i staklena roba (kuhinjsko i stolno posuđe, svjetiljke), ukrasni dijelovi vojne opreme, itd.

Urbanizacija prema rimskim načelima nije bila sama sebi cilj. Bijaše to preduvjet za udoban život, savršeni spoj duha i tijela, ideal kojem je težio rimski intelekt. Gradski su sadržaji nudili odlične uvjete za obavljanje svakodnevnih poslova, ali i društveni život, razbibrigu i uživanje. Na selu su uvjeti bili umnogome drugačiji i teški je fizički rad ispunjavao većinu vremena. Ustajalo se vrlo rano, doručkovalo, zatim obavljalo svakodnevne dužnosti, da bi već u rano poslijepodne život s otvorenog selio u zatvorene prostore. Glavnina poslova i društvenih aktivnosti odvijala se na forumu. Javne su terme učinile luksuz kupanja pristupačan svima. Biblioteke, otvoreni prostori za sunčanje i vježbanje, vrtovi i trijemovi za šetnju bili su dostupni svim građanima. U gradovima koji su imali teatar i amfiteatar - kakav je bio i Jader - odlazak na predstave i borbe gladijatora bio je također važan izvor zabave. Nerijetko su organizirana i atletska natjecanja. Sastavni dio razbibrige bile su različite društvene igre. Večer je bila posvećena obiteljskom životu, druženju i uživanju u hrani. Uporaba privatnih i javnih kupališta omogućila je redovnu njegu tijela. Pismenost je bila na visokom nivou. Pisanje na latinskom jeziku je bilo sastavni dio nižega, a na grčkome višeg obrazovanja.

Rimsko Carstvo prvo je globalno gospodarstvo na europskom tlu. Snagu i zdravlje iz prvih stoljeća izgradilo je na razvoju pomorstva, izgradnji i održavanju dobrih cesta, te trgovini. U kasnijim stoljećima gospodarstvo je u krizi. Kamenarstvo je bilo važan preduvjet za uspješnu urbanizaciju i graditeljstvo. Zbog ranije i masovnije urbanizacije, u Liburniji je eksploatacija kamena uzela većeg zamaha nego drugdje u Dalmaciji. Pomorstvo i brodogradnja u Liburniji imaju dugu tradiciju. Krajem rimske Republike brze i lagane liburnske lađe (seriliae) već su nadaleko poznate i doskora ih susrećemo u rimskoj floti. Obalna su gradska naselja veliku dobit izvlačila i od proizvodnje soli (npr. Aenona). Najvažnija privredna grana bila je ipak eksploatacija zemlje. O tome svjedoče brojni ostaci ladanjske arhitekture (villae rusticae) s gospodarskim zgradama, cisternama za vodu, mlinovima za masline, bazenima za ulje, itd. Maslinarstvo je u Liburniji imalo dugu tradiciju, o čemu svjedoči grčki pisac Strabon (VII, 5, 8). U Ravnim kotarima i Bukovici ratarstvo i stočarstvo igrali su glavnu ulogu. Zaravan Bukovice osiguravala je drva potrebna za ogrjev i graditeljstvo, kvalitetnu ispašu stoke, a nemalu je važnost imala proizvodnja sira i vune koji su se izvozili.

Religija u Rimu nije odvajana od države, već je s njom činila cjelinu. Riječ religio znači strogu savjesnost i posve točno izvršavanje propisanih svetih običaja. Tijekom stoljeća rimska je religija postala posrednikom između sredozemnih vjeroispovjesti. Stara je rimska religija prije svega bila religija očeva obitelji i zemljoradnika. Stoga su kuća i imanje bili pod zaštitom pojedinih animističkih kultova: kućna smočnica (penus) pod zaštitom Penata (Penates), ognjište pod zaštitom božice Veste (Vesta), vrata i prag pod zaštitom Jana (Ianus), cijelu kuću i obitelj štitili su Lari (Lares), a štovale su se i duše predaka obitelji (Manes). Pod etrurskim utjecajem stekla su popularnost svakovrsna gatanja. Rim je primao u svoj Panteon i bogove drugih naroda, romanizirao njihov kult ili ga preuzimao u izvornom obliku. Glavna su rimska božanstva Jupiter, Junona, Minerva, Venera, Apolon, Merkur, Mars, Dijana, Jan, Vulkan i Neptun uvelike grecizirana, preuzela su grčku ikonografiju, kult i mitologiju. Mnoga su vjerovanja pristigla iz Male Azije i Egipta. Rim se suprotstavljao samo onim (monoteističkim) vjerama koje su mogle poremetiti već uspostavljenu vjersko-političku ravnotežu. Religiju i religijsku praksu poganskoga Rima znanost uvriježeno dijeli na službene (oficijelne) kultove, orijentalne kultove i autohtone kultove. Na državnoj su razini i orijentalni kultovi nerijetko mogli imati službeni karakter. Nova se kršćanska religija počinje širiti još u prvim stoljećima naše ere. Kršćanstvo se širi iz Salone, glavnog grada rimske provincije Dalmacije i sjedišta provincijalne administracije, prema drugim centrima provincije, da bi tek kasnije prodrlo u manja središta. Biskupija u antičkom Jaderu osnovana je sasvim sigurno neposredno nakon milanskog edikta. Tijekom 4. st. nastaju prvi kršćanski objekti u Zadru. To je i rijeme kada se kršćanstvo iz Zadra širi po cijeloj južnoj Liburniji. U 5. i 6. st. ršćanska civilizacija doživljava uspon, a zahvaljujući pojavi germanskih naroda na ovim se prostorima pojavljuju i sljedbenici arijanstva.