Povijest Arheološkoga muzeja Zadar
Arheološki muzej Zadar osnovan je 1832. godine proglasom austrijskoga namjesnika za Dalmaciju kao dio mješovitoga Narodnog ili Pokrajinskog muzeja. Već vrlo rano iskazana je namjera da se iz općega Narodnog muzeja izdvoje pojedinačne specijalizirane ustanove. Tako su s vremenom iz temeljnoga fundusa ovoga muzeja nastale tri odvojene ustanove: Arheološki muzej 1880. i Prirodoslovni muzej 1907. te Muzej grada Zadra 1960. godine izdvajanjem novovjekovnih kamenih spomenika iz fundusa Arheološkoga muzeja. Muzej grada Zadra postao je, osnutkom današnjega Narodnog muzeja šezdesetih godina, njegovim sastavnim dijelom.
Prilika za izdvajanje Arheološkoga muzeja pokazala se 1877. godine kada se iz desakralizirane crkve svetoga Donata iselilo vinarsko udruženje koje je zgradu koristilo kao skladište. U to je vrijeme prepoznata arhitektonska i povijesna vrijednost te građevine i pristupilo se njezinoj sanaciji i konzervaciji. Profesor crtanja i tadašnji konzervator za zadarske spomenike Ivan Smirić založio se za ideju da u Svetome Donatu nakon dovršene obnove bude smještena arheološka građa. Austrijske vlasti odobrile su taj zahtjev 1880. godine, te se ona smatra godinom osnutka Arheološkoga muzeja kao zasebne kulturne ustanove. Obnova Svetoga Donata potrajala je punih 16 godina, pa su predmeti određeni za preseljenje u novi muzej tamo preneseni 1893. godine. Tada je organiziran prvi stalni arheološki postav koji se sastojao od novoizrađenih vitrina za sitnu građu, smještenih u prostoru matroneja na katu, te kamenih spomenika u prizemlju crkve koji su obuhvaćali vremenski raspon od rimskoga razdoblja do novoga vijeka. Time je, zapravo, u novi Arheološki muzej prenesena sva sakupljena povijesna građa iz nekadašnjega i najstarijega Narodnog muzeja. Osim postava u Svetome Donatu, Muzeju je pripadala i upravna zgrada s bibliotekom i spremištima u zgradi uz Nadbiskupsku palaču.
Vrlo je važna činjenica da su se nakon preseljenja u Sveti Donat muzejske zbirke počele organizirati po suvremenim načelima, a otvorene su prve muzejske knjige – knjiga ulaska i pojedinačne inventarne knjige prema kronološkoj pripadnosti građe: prapovijesna, antička i srednjovjekovna. Tako današnji Arheološki muzej čuva jedinu i najstariju muzejsku dokumentaciju koja obuhvaća sve predmete iz zbirke starina nekadašnjega Narodnog muzeja. O predmetima se skrbio skromni, ali specijalizirani stručni kadar među kojim valja istaknuti kustosa Josipa Bersu koji je u to vrijeme vodio sve muzejske knjige.
Arheološki je muzej u prostoru Svetoga Donata djelovao 74 godine. U tom je razdoblju stalni postav izmijenjen ili dorađen samo dvaput. Prva rekonstrukcija postava izvedena je od 1928. do 1932. godine, za vrijeme talijanske uprave, kada je ponovno restauriran i Sveti Donat, a prostor neposredno uz njega oslobođen od građevina i spušten na razinu Rimskoga foruma. Taj je talijanski postav, kao i muzej općenito, pretrpio oštećenja u razdoblju od 1943. do 1945. godine. Tijekom povlačenja Talijana iz Zadra odnesena je iz vitrina značajna količina reprezentativne i najkvalitetnije građe. Bombardiranja Zadra rastresla su (srećom ne i razrušila) Sveti Donat i oštetila pojedine vitrine, a upravna je zgrada sa svim sadržajima u potpunosti izgorjela.
Zadar je završetak Drugoga svjetskog rata dočekao u ruševinama. Uništenje upravne zgrade i odnošenje najvrjednije građe iz vitrina stalnoga postava nanijelo je veliku štetu Muzeju koji se našao gotovo na početcima. Preostali dio stalnoga postava otvoren je ponovno za javnost, uz minimalne dorade, već 1945. godine. Oporavak života u gradu tekao je sporo i teško pa je u prvim poslijeratnim godinama Muzeju nedostajalo i stručnog kadra i sredstava za rad. Budući da je postav vrlo brzo vraćen u osnovnu funkciju, prvi zaposlenici usmjerili su pažnju k obnovi muzejskih službi, izradi popisa nestale i sačuvane građe te ustrojavanju odjela potrebnih za nastavak stručnoga rada. Stručnjaci angažirani na tom poslu redom su velika imena poslijeratne hrvatske arheologije: Stjepan Gunjača, Mate Suić, Ivo Petricioli i Šime Batović. Na taj su način u prvih desetak godina nakon završetka rata postavljene osnove za nastavak rada, a Muzej nastavlja djelovanje u mnogo stabilnijim uvjetima. Postupno se popunjava stručni kadar, razvijaju sve važne muzejske sastavnice – odjeli i radionice – i intenzivira se terenski rad. To je posljedično dovelo i do pitanja potrebe preseljenja Muzeja u primjereniji prostor.
Zbog neadekvatnih uvjeta čuvanja i povećanih potreba za prostorom, ali i zbog činjenice da je i Sveti Donat sam za sebe spomenik iznimne arhitektonske i povijesne vrijednosti, Muzej se 1954. godine seli u prostorije prizemlja i prvoga kata nekadašnjega Liceja sv. Dimitrija, a danas zgrade Sveučilišta u Zadru. Ondje je najprije uređen postav prapovijesti i srednjega vijeka, a potom i antike. Već 1960. godine u sastav Muzeja uključena je i arheološka zbirka u Ninu, kojoj je dodijeljena zgrada na Trgu Kraljevac. Iste je godine otvoren prvi stalni postav Područne zbirke Nin.
Zbog širenja i razvoja tadašnjega Filozofskog fakulteta Muzej se ponovno trebao seliti. Prilika za to pokazala se početkom sedamdesetih godina, kada je uređivan kompleks Samostana Svete Marije. Gradnja nove zgrade uz taj kompleks, na rubu Rimskoga foruma, započela je 1970., a dovršena je i predana na upotrebu Arheološkomu muzeju već 1972. godine. Zgradu je kao jedno od najuspješnijih i nagrađivanih arhitektonskih ostvarenja kasnoga modernizma projektirao arhitekt Mladen Kauzlarić. Stalni postavi srednjega vijeka i rimskoga razdoblja uređeni su u prizemlju i na prvome katu 1974. godine, a na drugome je katu 1975. otvoren prapovijesni postav. Njihovo likovno oblikovanje potpisuje akademski slikar Mladen Pejaković.
Za trajanja Domovinskoga rata svi su postavi demontirani, a građa sklonjena na sigurno. Od 1996. godine do danas prapovijesni i srednjovjekovni postav djeluju u ponešto izmijenjenome i osuvremenjenome izdanju, dok prvotni rimski postav nakon rata nije vraćen na svoje mjesto. On je u potpunosti preuređen te je u modernome arhitektonsko-dizajnerskom izdanju, u izvedbi zadarskih autora, arhitekata Ive Letilović i Igora Pedišića, i s novom stručnom koncepcijom otvoren 2014. godine.
Osim novom muzejskom zgradom uz rub Foruma, od sedamdesetih godina 20. st. Muzej se koristi i prostorom u sklopu bivšega Samostana sv. Nikole na zapadnome rubu poluotoka, gdje su smještene muzejske radionice i knjižnica. Također, do današnjega se dana brine i o crkvi sv. Donata za koju je od samoga svog osnutka neraskidivo vezan.
